Ivo Šebalj bio je tipičan predstavnik svoga vremena i svoje sredine. Počeo je stvarati u Zagrebu iza Drugoga svjetskog rata, oslanjajući se na tendencije s početka dvadesetog stoljeća. Ekspresivan linearizam, izlomljene plohe i stilizirani prikazi ljudskih figura mogu se pratiti na njegovim radovima od početka 1950-ih. Je li rješavao već riješene likovne probleme? Ili je naprosto proučavao mogućnosti likovnoga jezika, zaljubljen u njega kao i u sve manire i permutacije koje iz tog jezika mogu proizaći? Oslanjajući se velikodušno na tu drugu mogućnost, interpreti o njemu govorekao o posvećeniku slikarstva, odnosno kao o (kako je on sam sebe označio) „štafelajnom neumorniku“. Činjenica da je počeo izlagati relativno kasno (koja se uvijek izdvaja kao kuriozitet u njegovoj biografiji) ide u prilog tumačenjima kojanjegovo djelo nazivaju intimističkim, a samog slikarasamozatajnim. Bio je vješt, ali svakako nenametljiv i nerevolucionaran. Možda u toj modernističkoj konzervativnosti (konzervativnom inzistiranju na kombinatorici modernističkih postavki u likovnosti) ima neke melankolije i rasplinuća koje sugeriraju njegove kasnije kolorističke kompozicije, odnosno nekog sjetnog užitka u polaganom gašenju njemu tako dragog svijeta modernističkog slikarstva.
Njegove slike i crteži odjekuju preokupacije razdoblja u kojemu je umjetnički stasao – razdoblja kojega se duh moždanajbolje očituje u filozofskom pravcu egzistencijalizma. To su prikazi ljudskog života svedenoga ponekada na osnovne funkcije (jedenje), ponekada na neurotične bjegove od stvarnosti koja se katkad čini nepodnošljivom (kao kod njegovih pušača ili pilaca), a ponekada na stvaralaštvo kao posljednju liniju unutarnjeg egzila (pa kod njega nisu rijetki ni prikazi slikara u ateljeu, akta na kanapeu, ili niza štafelaja koje je imao prilike gledati za vrijeme svoga školovanja i kasnije profesorske karijere na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu). Klasičan slikarski motiv mogućnost je bijega u vlastite vizualne interpretacije, u zamršene spletove vlastitih linija ili ploha. Njihovo preplitanje i rasplitanje izbavljaumjetnika, a potom i senzibilnog gledatelja slike ili crteža, od tjeskobnih misli svakodnevice. Prepoznatljiva figura Šebaljeva čovjeka arhetipski je lik koji poziva na univerzalno prepoznavanje.
Svojim jakim osloncem u tradiciji modernizma, kao i svojim pedagoškim radom na Akademiji, Šebalj je i sam bio oslonac mnogim generacijama koje su došle iza njega,uvjeravajući ih da je slikarstvo „snažna utvrda“ (da parafraziram Luthera, iako ovaj slikar nije nipošto bio reformator), to jest mjesto eskapizma i užitka, oaza spokoja u nemirnom suvremenom svijetu. I da u tom eskapizmu i užitku nema ništa loše, dapače.
Ovdje je prikazan samo mali izbor iz velike zbirke Ivora Zidarića koja sadrži vrijedne radove na papiru Ive Šebalja. Nakon brojnih izložaba u Hrvatskoj ova se zbirka sada predstavlja u Novom Vinodolskom u nadi da će uskoro pronaći trajni dom, te na taj način nastaviti pružati taj često vrlo potreban oslonac u likovnom jeziku novim generacijama slikara, kritičara i humanista, generacijama koje Šebaljevo djelo tek trebaju upoznati.
Feđa Gavrilović
