Biskupski grad Pićan - grad lješnjaka i dobrog vina

Uvod

Danas se turizam polako prestaje vezivati uz more i sunce i samim tim uz priobalna mjesta i gradove. Uvelike se razvija jedan novi vid turizma koji je orijentiran na ponudu odmora na selu jednako tako zanimljivog i uzbudljivog poput onog na moru ali s potpuno drugačijim polazištem. Tako priliku za razvoj dobivaju i mjesta u unutrašnjosti, mjesta kontinentalne Istre, prepuna kulturnih i povijesnih bogatstava koja su se dosad nažalost skrivala u sjeni naspram turističkih odredišta na moru i u priobalju. Tek danas polako shvaćamo njihovu vrijednost i njihovo skriveno blago što je veliki potencijal da se razviju u prave turističke . Možda ovaj zaključak sada zvuči previše optimističan, no nije, prisjetimo se razvoja Las Vegasa koji je od najobičnijeg jadnog komada zemlje postao sinonimom zabave cijelog svijeta. Slični primjeri su Hollywood, Monte Carlo i mnoge druge turističke destinacije, oni zasigurno nisu bili to što jesu sada, no upornim radom izgradili su brand, izgradili su carstva, nažalost moramo reci na veoma slabim i diskutabilnim temeljima... U usporedbi s njima mi smo u ogromnoj prednosti, mi imamo dobre i sigurne temelje za gradnju, imamo bogatu povijest tj. bogatu povijesnu baštinu bilo fizičku bilo pisanu... To je naše najveće bogatstvo, treba ga samo lijepo upakirati u dobru turističku priču i ponuditi kad originalan turistički proizvod.

Vratimo se doma, vratimo se Pićnu..., mi naravno ne želimo učiniti ono što je učinio Las vegas prvenstveno iz razloga što želimo da naš kraj ostane uvijek ovako lijep kao što je danas. Briga za okoliš i ljude koji ovdje žive sastavni je dio naše politike te zbog toga želimo ponuditi ono što već imamo uz neophodne izmjene i dogradnje. Pored postojećih povijesnih i prirodnih vrijednosti koje su turistički veoma zanimljive želimo dodati i proizvode civilizacije no sve u prirodnom skladu kako se nebi poremetio skladan i zaštićeni krajolik na kojeg su stanovnici ovog kraja veoma ponosni.

Kultura i povijest

Među najvrijednijim spomenicima kulturne baštine na području bivše općine Labin je Pićan koji je proglašen spomenikom kulture 1962 godine. Pićan je kao srednjevjekovno naselje smješten na prehistorijskoj gradini. Tijekom vremena doživjeo je brojne preinake što zbog promjene strukture stanovništva što zbog gubitka značaka kao administrativno-upravnog centra i sve više propada kao i mnoga druga slična naselja na području Istre. U srednjem vijeku grad je bio opasan zidinama od kojih danas najočuvaniji dio predstavljau monumentalna vrata s kraja 16 stoljeća.

Pićan (talijanski Pedena, njemački Biben) zbog izuzetno povoljnog strateškog pololožaja još je u pretpovijesno doba ovdje podugnuta gradina, da bi kasnije za vrijeme rimskog doba postao vojno uporište - Petina.

Pićanska biskupija

U srednjem vijeku razvoj Pićna usko je vezan s osnivanjem pićanske biskupije u petom stoljeću, bila je to peta biskupija nakon što je prvu osnovao sveti Petar u Rimu. Činjenica je da su porečka i tršćanska biskupija najstarije na polotoku, ukinuo ju je Papa Pio VI 20.VIII. 1788 bulom Super specula militantis Ecclesiae. Pićan je biskupija i danas, doduše i ima svog biskupa kojeg kao i sve ostale imenuje Sveti Otac Papa, trenutno je naslovni biskup pićanske biskupije Mons. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački.

Legenda kaže da je prvi pićanski biskup bio Nicefor čije se tijelo danas nalazi u Umagu, a relikvija njegove ruke čuva se u Pićnu po želji samog biskupa. Zbog njegova mučeničkog života naknadno je proglašen svecem. No, Pićan poznaje još jednog Sv. Nicefora, mučenika... Naime odlučio je 324. godine sakgraditi novu crkvu i počivalište tijela svetog mučenika Nicefora koji je bio okrunjen mučeničkom krunom za vladanja Galileja. Da se to nebi protivilo volji Božjoj i sudbini zapovjedio je da se ta sveta dragocijenost u zatvorenoj škrinji jednom brodiću u kojem je bilo nekoliko svećenika s upaljenim svijećama. Zapovjedio je da se jedro tog brodića preda vjetru na volju te da se iskrcaju tek na onoj zemlji uz koju brodić bude pritjeran pa da tu tom svetom tijelu sagrade i posvete crkvu. Primivši zadatak jedrenjak je isplovio iz luke Salonika gdje je bila domovina i dotadašnji grob Sv. Nicefora. Nakon poprilično dugog krstarenja morem sila vjetra ih je natjerala u zemlju u Flanatičkom zaljevu ili Liburniji. Ondje su svetinju, zatvorenu u škrinji, natovarili na jednog neukrotivog konja kojeg su pustili na slobodu. U svojoj neukrotivosti tumarao je do Pićna gdje je mirno zastao na mjestu gdje se danas nalazi katedrala - sadašnja župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije. Pićan poznaje još jednu legendu o svetom Niceforu koja kazuje da je ostarijeli biskup živio siromašno sa svojim dvjema nećakinjama, a u hladnim su danima spavali u istoj postelji. Njegovi su ga protivnici oklevetali kod pape da s nećakinjama živi u grijehu pa ga stoga Papa poziva u Rim da se opravda. Odlazeći tako na dugačak put prokleo je svoje klevetnike da će bosi plesati po trnju dok se ne pokaju te je tako nastao izraz Trnoplesari kako se danas nazivaju pićanci. Nicefor je jahao na magarcu kojeg je ubrzo zaklao vuk pa je sveti biskup naredio divljoj zvijeri da ga nosi umjesto zaklane životinje. Prolazeći tako sušnim krajem Nicefor je na više mjesta udario štapom o stijenu i na tim su mjestima potekli izvori žive vode. Kad je stigao do Kopra položio je svoj kaput na površinu mora i na njemu preplovio na drugu stranu jadrana. U Rimu, stigavši pred Papu Nicefor je svoj mokar kaput objesio na sunčev zrak i kaput je tako ostao visjeti u zraku. Papa je tada otklonio sve klevete i vratio čast Niceforu koji se zatim vratio u Istru.

Najpoznatiji Pićanski biskup bio je Antonio Zara, savjetnik nepobjedivog cara Ferdinanda II - kralja Njemačke, Ugarske i Češke. U njegovo se vrijeme i počela graditi župna crkva koja je potom u više navrata nadograđivana. Glavni oltar krasi pala Valeriuma Metzingera iz 1738. godine, a mnoge druge iznomno vrijedne slike, kipovi i sakralne vrijednosti nalaze se u crkvi i župnom muzeju. Među mnogobrojnim vrijednostima posebno se ističe biskupski plašt protkan zlatnim koncem, dar austrijske carice Marije Terezije Pićanskoj biskupiji i vrijedan sakristijski ormar - unikat iz 1741. godine izrađen od kuhane orahovine s pozlaćenom ornamentikom i križem iz rane gotike.

Struktura grada - Pićan je mali gradić mediteranskog tipa smješten na brežuljku (365 metara nadmorske visine) okružen poljima žita i vinogradima. Nema precizne geometrijske strukture no možemo ga posdijeliti na dva dijela stari i novi, a odvojena glavnom cestom. Prvi dio čine stare građevine: glavni gradski trg, gradska vrata, Crkva Sv. Roka i Katedrala Navještenja Blažene Djevice Marije. Preko puta trga na povišenom se položaju nalazi gradsko groblje sa Crkvom Sv. Mihovila u kojoj se nalaze freske. Tu još moramo spomenuti nezaobilazni zvonik visine 48 metara što ga čini četvrtim u Istri no s njega puca najljepši pogled na Učku i okolna mjesta dosežući čak i Veneciju za lijepog vremena.

Gradska vrata - prema načinu izrade možemo zaključiti da su vrata nastala u doba rimskog carstva, a povrh samog luka nalazi se natpis na latinskom jeziku koji svjedoči da su izrađena u XIV i XV stoljeću. Vrata su polukružnog presjeka, visoka oko 4 metra. Napravljena su od precizno klesanih kamenih blokova koji su povezani vrlo tankim slojem žbuke. Na vrhu se nalazi otkriveni četvrtasti balkon koji je služio kao osmatračnica. S prednje strane su dva omanja prozorčića, a s stražnje nalaze se vrata. Današnji su oblik poprimila za vrijeme biskupovanja Antonija Zare. S lijeve i desne strane vrata nadovezuju se stambene kuće.

Crkva Sv. Roka - nalazi se izvan gradskih zidina. Sveti Rok poznati je zaštitnik oboljelih od kuge i samog mjesta koji je pićancima podario oslobođenje od kuge koja je harala gradom. Tako je Općina Pićan uzela upravo ovog sveca za svog zaštitnika i svake se godine slavi 16. kolovoza Dan Općine - Rokova.

Romanička crkvica Sv. Mihovila - smještena je na rubu groblja. Na pročelju se nalaze vrata u obliku volte iznad kojih je u kamenom jastučiću urezan grb grada Pićna. U njoj se nalaze freske iz 14. stoljeća, na kojima se osjeća zamjetan utjecaj njemačke grafike. Središnji lik freske je Krist koji kleči pred kaležom. Uz sam donji rub slike naslikana je ograda od pletera.

Poznati istarski narodnjak Božo Milanović bilježi posjet austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda Pićnu. Kada je nakon razgledanja crkve ispio nadaleko poznato pićansko vino obratio se župniku koji ga je nudio s jos nažalost, nikada nakon toga nisu uspjeli ponovno posjetiti Pićan jer su neko vrijeme nakon toga poginuli u Sarajevu.

Po nalogu Josipa II (biskupija je bila pod vlašću Austrije, biskupe je postavljao austrijski dvor, a potvrđivao Papa) 1788. godine Pićanska je biskupija ukinuta, a posljednji nezin biskup bio je Aldrago Piccardi.

Okolna mjesta

Tupljak - vjerojatno najpoznatije mjesto Općine Pićan izvan Istre, upravo zbog rudnika i poznatog štrajka rudara koji se sasvim slučajno poklopio s datumom poznate Labinske Republike. Pored toga Tupljak je među lokalnim stanovništvom poznat po fešti Svetog Bartula - zaštitnika Župe Tupljak. Prve nedjelje nakon blagdana Sv. Bartula (24. kolovoza) vjernici se okupljaju u maloj crkvici Sv. Bartola nedaleko rudnika. Crkvica potječe iz 14. stoljeća, a prema predaji na sadašnju je lokaciju premještena iz Goretina. Crkva, u kojoj se nalazi drveni kip Svetog Bartula, Svetog Sebastijana i Svetog Roka obnovljena je prije dvadesetak godina. U Tupljaku se još nalazi i crkva Svetog Hadrijana pape, sagrađena 1796. godine, nedavno obnovljena zbog oštećnja od udarca groma.

Krbune - u tom je starom, napuštenom istarskom mjestu teško prepoznati nekadašnje središte sa školom, crkvom i popratnim sadržajima. Mjesto se prvi puta spominje 1325. godine, a župa se spomije na popisu od 1653. godine premda je poznato da je i starija od toga. Župna crkva Sv. Ivana Krstitelja podignuta je 1694. godine na mjestu starog sakralnog zdanja, na kojoj su navodno bili i glagoljski grafiti. U župnom arhivu iz 1698. godine nalazi se i matična knjiga krštenih uvezana u glagoljski pergament iz 14. stoljeća. Crkva je proširena i obnovljena 1906. godine. U njoj se nalaze tri mramorna oltara. Na glavnom je slika Sv. Ivana Krstitelja, a bočno se nalaze kapele s oltarima i palom Bezgrešne Djevice Marije te izbavljenja duša iz Čistilišta. Na groblju u Krbunama nalazi se crkva Sv. Martina s kamenim kipom Svetog Martina iz 1739. godine.

Sveta Katarina - stanovništvo Sv. Katarine i mnoštva okolnih zaseoka (34) iznad Raške doline stoljećima se Bogu klanjalo u Maloj crkvici Sv. Katarine, izgrađenoj 1351. godine, a obnovljenoj i proširenoj 1868. godine.

Poznate osobe

Matko Brajša Rašan - istarski skladatelj i narodnjak, autor je istarske himne < Krasna zemljo Istro mila...>

U Pićnu je rođen poznati skladatelj, autor istarske himne Matko Brajša Rašan koji je mnogo učinio za očuvanje istarskog identiteta. On je prema mnogima najistaknutiji čuvar istarskog izvornog narodnjaštva, autor mnogobrojnih skladbi koje odišu Istrom kao što su npr. ; te druge skladbe osobito za pjevačke zborove i druge.

Rođen je u Pićnu 11. prosinca 1859. godine, a napusto ga je 1923. godine uslijed progona fašista u nadi da će se jednog dana vratiti u rodni kraj. Nažalost umro je 1934. godine, a da nikada ponovno nije došao u svoj dragi rodni Pićan.

Matko Brajša Rašan poznat je kao skladatelj i sakupljač istarskih narodnih pjesama, bio je odani privrženik istarskog narodnjaštva kojeg je predvodio biskup Juraj Dobrila, a svoju je ljubav prema Istri dokazivao svojim skladbama, Matko Brajša Rašan bio je poznat i kao odličan pjevač i iako pravnik po struci više je bio sklon glazbi; pjevanju; skladanji i sakupljanju istarskih narodnih pjesama. Ipak činovnički je posao morao raditi kako bi obezbjedio svoju obitelj: ženu Mariju i djecu Stojana Ćirila Metoda i Jelku. Posljednje radno mjesto bilo mu je u Pazinu gdje je bio tajnik općine i nakon toga odlazi iz Istre u emigraciju.

Istarska himna dovršena je 1912. godine i tada ju je njegova najmlađa kći Jelka otpjevala svome ocu. Do 1908- godine sakupio je više od 250 narodnih, svjetovnih i crkvenih pjesama Istre te izdaje zbirku čiji je ogromni značaj što se u njima sačuvalo značajke starog istarskog dvoglasja. Pjesmu napisao je kao istarsku himnu međutim zbog svog naziva nije bila prihvaćena pa piše

Kad je Brajša otišao u izbjeglištvo, ponio je sa sobom grudu crvene zemlje.
Ta gruda je s njime otišla u grob na kojem stoje stihovi istarskog franjevca Leonarda Kalca:

Slavio si pjesmom Istru milu
Njezina sloboda tvoj je bio san
Moli za nju sad u Božjem krilu
Da joj svane uskrsnuća dan!